Kulturni dodatak
AMERICKA PRICA
Srpska umetnost udara pravo u lice
Baš kao i kad smo izlagali Boterov ciklus slika o Abu Graibu, ili izraelska izložba, mnogo je ljudi zastupalo stav da se ne upuštamo ni u ovu srpsku izložbu, kaže Džek Rasmusen, direktor Kacen art centra
Biljana Ðurdevic: Poslednji dani Deda Mraza, ulje na platnu, 2001
Od našeg dopisnika iz Vašingtona
U Kacen art centru, gde se upravo održava izložba savremene srpske umetnosti „O normalnosti”, u toku su diplomske svecanosti, pa se u ovom zdanju ekstravagantne arhitekture svakodnevno skuplja puno sveta: uz studente i profesore Americkog univerziteta, tu su i roditelji iz cele Amerike koji ne pripadaju kulturnoj eliti prestonice. Oni sa cudenjem gledaju eksponate koje izlaže galerija univerziteta cija školarina godišnje košta 40.000 dolara. Dele se nagrade za dostignuca, slave se pobede u nauci, nove knjige, stipendije, nastavak studija, magistarske i doktorske diplome, a okolo po zidovima su provokativne slike srpskih savremenih umetnika.
Izložba „O normalnosti”, preneta u skracenom obliku iz beogradskog Muzeja savremene umetnosti, krasice prostore galerije Kacena do 9. juna, baš u vreme kada se najveci broj ljudi tiska u prostranom muzeju. Za to što su baš Srbi u scenografiji Kacena u tako svecanom trenutku, oseca se odgovornim Džek Rasmusen, direktor i glavni kustos neprofitnog Kacen art centra. Ovaj umetnicki strucnjak jedini se u Vašingtonu osmelio da dovodi izložbe provokativne sadržine i poruka.
„Kad roditelji dodu iz Nebraske”, kaže za „Politiku” Džek Rasmusen, „na diplomiranje svoga sina, možete misliti kako su zbunjeni kad se ta svecanost uprilici pred postavkom Raše Todosijevica.“ Kako reaguju, kad u Kacenu preko celog zida stoji ogromna crvena svastika ovog umetnika pod nazivom „Bog voli Srbe”, pitamo.
„Pa, moram da pojasnim stvari. Kažem da je umetnost Todosijevica pravljena u vreme represije u Srbiji, kada je vlast indukovala višak ideologije u masu. Smire se kad shvate da je to umetnicka kreacija protiv tiranije.”
Galerija je jedinstvena u celom regionu Vašingtona, privatna je, neprofitna, a nije povezana sa vladom ili bilo kojom drugom institucijom koja bi bila osetljiva na neke sporne dogadaje. Umesto toga Americki univerzitet sada ima reputaciju institucije koja se kriticki bavi aktuelnom politikom kroz umetnost. „Ne kažem da nije bilo pitanja da li je u redu to što radimo. Mnogo je ljudi zastupalo stav da se ne upuštamo ni u ovu srpsku izložbu.“
Svojevremeno je ovaj agilni menadžer u ovu galeriju doveo svetski poznatog kolumbijskog slikara Fernanda Botera. On je predstavio serijal od pedesetak ogromnih platana gde je poput novinarske reportaže u detalje oslikao stravicne torture nad zatvorenicima u Abu Graibu. Izložba je imala veliki medunarodni odjek, kaže Rasmusen, ali, dodaje, vašingtonski listovi jedva su je zabeležili. Samo je Erika Džong, poznata književnica („Strah od letenja”), napisala esej o torturi u „Vašington postu”, ali nije bilo nijednog domaceg umetnickog prikaza izložbe.
Zoran Naskovski, Smrt u Dalasu, video instalacija, 2000-2001, detalj
Pitamo sagovornika da li je Botero uspeo da pokloni jednu od svojih slika Beloj kuci, kao što je tada želeo?
„Nije, tih dana Bušova administracija i službenici u velikom krugu izbegavali su Americki univerzitet Kacen. Nijedna Boterova slika iz Abu Graiba ni danas ne visi u salonima Bele kuce. Ali oštra polemika o neprimerenosti torture kao nacina da se izvuce informacija povedena je sa najvišeg nivoa. Možda je na to, na neki posredan nacin, uticala i umetnost Fernanda Botera.”
I uoci otvaranja izložbe srpskih savremenih umetnika bilo je nedoumica hoce li ona biti shvacena na pravi nacin. Rasmusen pominje sliku Biljane Ðurdevic „Deda Mraz na samrtnoj postelji”, podsecajuci da to baš nije „normalno” za njegove sunarodnike koji pred Božic isprazne rafove.
Kada je Rasmusen od ambasade Srbije dobio katalog izložbe savremenih srpskih slikara „O normalnosti”, koja je održana u Beogradu 2005, bio je imresioniran njihovom snagom, socijalnim kontekstom. „Ljudi ovde znaju veoma malo o Srbiji, pa ni ja nisam znao ništa o srpskoj savremenoj umetnosti. Drago mi je da srpski umetnici nisu upali u kalup internacionalizacije, proces u kome svaka umetnost izgleda manje više isto. Na osnovu onoga što sam do sada video, mogu reci da su dela snažna, da vas udaraju pravo u lice, da nisu nimalo stidljiva. Mnogi su me kritikovali kada sam postavio izraelsku izložbu. Ali kad vidite umetnike koji sa senzibilitetom reaguju na stvarnost u svojoj zemlji, to je vrlo dirljivo. Ovo je tek pocetak. Sada smo vec poceli da radimo na velikoj izložbi koja bi obuhvatala ceo Balkan. Ali to je dugorocni projekat.”
Da li vas je video-instalacija „Smrt u Dalasu” uvredila, ili nasmejala, pitamo našeg sagovornika.
„Ona govori o ubistvu Kenedija kroz lokalnog epskog guslara, uz autenticne snimke krvoprolica u Dalasu. Mislim da je jako provokativna, bolna… I da pokazuje tu mešavinu globalnog i lokalnog. U svakom slucaju ovo je zaista jako zanimljiva instalacija, pogotovo što se prvi put prikazuje baš u americkoj prestonici u ovom aktuelnom politickom kontekstu. Užasno je teško gledati te scene ubistva.”
Kako studenti AU koji su po tradiciji zainteresovani za politiku reaguju na novu državnu administraciju, posle dolaska Obame na celo države, pitamo na kraju.
„Pa, oživele su žucne debate o spoljnoj i unutrašnjoj politici. O ratu, medijima, zdravstvenom osiguranju, ceni obrazovanja… Ne bih hteo da pravim nesuvisla poredenja, ali sve me podseca na vreme kada sam ja bio student, 1968, kada je Robert Kenedi došao u Kaliforniju i razgovarao sa studentima. Bili smo tako ushiceni, ubedeni da ce se sve brzo promeniti…A onda je ubijen, i sve je krenulo starim tokom. Rat u Vijetnamu trajao je još cetiri godine. Mrzim da pravim takvo poredenje, ali plašim se, jer su to takode bila vremena puna nade. Nadam se da se ovakva tragedija nece ponoviti. Koliko vidim, Obamu dobro cuvaju.”
Zorana Šuvakovic